Učenje pite. Jesu, kore su domaće. Usput, mega lisnato pecivo sa sirom!

Na slikama su domaće kore (jufke) za pitu. Ja ih radim, no ovo nije recept za njih. Ovo je samo ilustracija jedne od mojih jednostavnih metoda nošenja s teretom raznoraznih kulinarskih tradicija. Puno toga što se doima kao cjelodnevni posao za ljude kojima su kuhanje i ostali kućanski poslovi jedine obveze, može se pojednostaviti tako da bude gotovo brzo, u sat-dva nakon radnoga vremena, kad dođete doma i pripremate večeru dolazeći istovremeno k sebi nakon napornoga dana na poslu i/ili s djecom.

Istina, bake (i možda mame) su pitama posvećivale po cijele dane. Ja za pitu nemam cijeli dan. Često je radim usput kuhajući, primjerice, grah za sutra ili prevrćući nešto brzinsko na grilu. Spremam ih usput i kad imam goste među kojima ima ljudi koji ne jedu meso, kao alternativno glavno jelo s dodacima i preljevima kojima često posvetim više vremena nego piti i o kojima ću u dogledno vrijeme detaljnije pisati, možda. Zašto uopće učim pitu? To je zabavna vježba strpljenja. 

U čemu je fora s tijestom? Da si olakšam posao, smanjim količinu sastojaka po loptici i ne razvlačim tijesto preko cijeloga stola nego onoliko koliko je dovoljno da prekrijem krpu s kojom mogu lako manevrirati (presavijati kore s obje strane i upravljati dimenzijama smotuljaka). 

Tako mi tijesto ne puca i smotuljci dobiju koliko-toliko ujednačen izgled. Ujednačen izgled (i debljina) su važni za ravnomjerno pečenje.

To je tijesto. Izrađuje se od brašna, ulja, mrvicu soli i tople vode. Dodajem i kap octa jer tako kažu stari recepti (ne jamčim da ikako utječe na pucanje tijesta pri razvlačenju). Dok za svrhom octa u tijestu (iz bakine kuharice) još uvijek tragam, svrha takozvanog odmaranja tijesta mi je jasna. Iskustvo (jedna tepsija tjedno već skoro godinu dana) mi je pokazalo da odmaranje pomaže razvlačenju pez pucanja.

Tijesto razvlačim na željenu debljinu i površinu ;)
Treba biti prozirno, rubovi suhi, čak i lomljivi. Ne smije se lijepiti za tkaninu na kojoj leži.

Svježi sir miješam s jednim jajetom i raspoređujem po tijestu. Po potrebi, solim.
Zatim motam, režem, slažem i zalijem uljem. 

Ponavljam isto, uz lijepu količinu papra i luka (biram mladi luk) s krumpirom. Sirnica i krumpiruša. Pečem pola sata.

Eto je. Domaća pita savijača.

Kažu da uz sirnicu, kao i uz burek (onaj pravi, s mesom), dobro idu čvrsti jogurt i kiselo vrhnje.
Uz krumpirušu također.

Usput, dok vučem tijesto na stolu, okrajke (zadebljanja) režem i sklupčam u nove loptice koje spajam (s) maslacem u tijesto koje koristim za lisnata peciva. Nekad ga zamrznem pa odmrznem kad mi trebaju brzinske kiflice, a nekad - kao danas - napravim slasne kruščiće punjene sirom.