Debeli kolega, tako mi svega, miriše bolje od lososa.

Pokušajmo pogoditi... ...tko će danas biti u glavnoj ulozi. 

Tikva ne, već je bila.
Paprike...osim dekorativne (ne odnosi se na feferone) još uvijek nemaju osmišljenu ulogu u jelu.
Što bi se dobro snašlo u društvu svih ovih namirnica (tu su dvije vrste luka)?
Možda slanina?
Naravno, ima li išta s čim se slanina ne slaže?
No taj bi odgovor bio prelagan.
Opet neko pečenje?
Ne!
Juhica?
A-a...
Ništa, ha?
Probajmo sad...

Opet ništa?
Pa što?
Što?
Š...š...š...psssst...ŠARAN! 

Evo gaaaa. Neću o tom koliko je težak. Trebao mi je ruksak da ga donesem iz ribarnice. Stalo je u ruksak još ponešto, ali šaran je bio glavni motiv izlaska iz kuće na ovu hladnoću i maglušinu. Izvorna je zamisao bila nabaviti šarana i soma pa raditi neku varijantu paprikaša uz minimum nadahnutih odstupanja od tradicionalnih slavonskih recepata, no sudbina je drukčije htjela. Svejedno, sudbina i hladnoća (koja me je spriječila da prošetam do neke druge ribarnice u kojoj bi se možda našao i koji brkati som), presudile su u šaranovu korist. On je dakle glavna - očišćena i obezglavljena - faca danas. To me veseli iz više razloga. Prvi je svakako taj što volim jesti riječnu ribu. Iako mi i je pastrva uvijek prvi izbor (nekad čak i prije morske), štuka je isto dobra, a som...mnjam. Šaran također, naravno, sve što ide u paprikaš. To je jedno predivno, jednostavno, hranjivo i omamljujuće mirisno jelo i eto zato mi je žao što nije bilo brke soma, no bit će ga drugi put, a naći ćemo već neki način da se ugrijemo od debelog mu kolege šarana :) Kad su u pitanju stvari koje se tiču kulinarskih tradicija naše regije, koliko god volim eksperimente, uvijek me obuzme neko strahopoštovanje. Sad gledam tog šarana i strah me poduzeti prvi korak. Guglam zatim na engleskom, da se odmaknem od konteksta u kojem ga povezujem s mirisima iz kotla kojega dira živa vatra u dvorištu. Najjednostavniji recept je zaista jednostavan, ali neću se baviti tim dok ne nabavim soma. Ne želim ni peći ribu. Jedino štu ću peći danas će biti ove dvije, lijepe male...mnjam...tikve...

...dobro, možda i paprike (koje zapravo nikad ne idu u paprikaš, o tom je bilo riječi ovdje). Ne znam što ću s njima. Mislim da je gril tava najizglednija opcija. Apropo, ipak, paprika za paprikaš - od začinskih imamo svašta, evo jedan miks u nijansama. 

Bilo kako bilo, ne vjerujem da će biti loše. Ako bude dobro, tim bolje. Recepti, dakle, na engleskom, našem i ostalim jezicima sugeriraju da je kuhanje češća varijanta od pečenja. Variraju od jednostavnih slaganja limuna i začina u vatrostalnoj posudi i sporog pečenja do kompliciranih s puuuuno sastojaka (ima, doduše, čudaka koji vole pohati šarana i vitkijeg kolegu također. Ja nisam jedan od tih, ne volim pohati ništa). Sastojaka imam puno, istina. Zato ću od recepata preuzeti samo osnove koje manje-više znam. 

Posušit ću ribu i razdijeliti je na prikladne komade. Polako s ribom, uvijek. Mesožder sam (teški) i riba mi je delikatna, spremam je s puno opreza. S mesom je lako. Čak i kad je najnježnije i najskuplje, sve je to igra. Ribu, naročito kad dolazi iz riječnih dubina, gledam drukčije, kao nešto čemu se isplati posvetiti puno (više) strpljenja. No dobro...komadam, komadam, ubacit ću i rep, vizualno je dojmljiv, uvijek. Ovako velik, neće proći neazmijećen.

Čistimo i sjeckamo, a od sastojaka za main course će nam, uz luk i ribu, trebati još češnjak i slatko-ljuta ekipa uz, naravno, jednu keramičku posudu za kuhanje, debeloga dna. 

Prvo luk. Zatim riba. Sol, papar...pelate smiksam u blenderu da postanu tekućina, dodajem crnoga vina. Tako mi svega, miriše bolje od losoa. 

Tikvu pečem, ipak samo zelenu. Hokkaido neka čeka. 

Paprike.

 Obična, ne gril tava.

Ovako, u svaku na kraju dodajem sirovi češnjak i malo jabučnoga octa. Solim ih prije, naravno. Slatke su, crvene roge. 

Tko nije probao češnjak i ocat s paprikama s tave, ne zna što propušta. Upakiram ih na toplo dok zgotovim ostatak jela. Rezance kuham na laganoj vatri (nakon što je posoljena voda prokuhala) desetak minuta.

Odvajam ih sa strane. 

Oni su jedna opcija, druga je kruh. Treća je opcija (moja omiljena) - ništa od toga :) Rezancima dodajem malo sušenoga peršina i kopra.

Spremam salaticu od svježega kupusa. Serviranje je zabavno. Svega pomalo na tanjur, tjestenina sa strane.
Zaboravljam kako je jutros bilo hladno. (Šareni) šaran je doista vrijedan truda. 

Može, naravno, i ovako (kažu da je još bolji) - s rezancima kao obični paprikaš, no nećemo ga tako zvati jer je spremljen bez kolege soma, a njega ćemo u dogledno vrijeme svakako nabaviti.