iz arhiva, o gradovima

Večeras je bijela unutrašnjost sobe koju gledam iz kuhinje.
Stolac je bijel, izdužen naslonjač,
sjedalo je naizgled mekano. 

Mogu započeti. Ne moram.
Prozor miruje, ja sviram.
Prozor je gdje jest, ne može nikamo.
Prsti su u grču, ali se miču.
Zubi su zamrljani, ali žvaču.
Čovjek povraća, ali se vraća.
Dobro je.
Neboderi i čačkalice su hrana za dušu. 

Neboderi nas grle i lijepi su.
Lijepi su i ne trude se.
Ni ova se priča ne trudi biti lijepa, iako mjestimično valjda jest.

Svi znamo da Racook voli goste.
Iz različitih vremenskih zona, iz različitih dimenzija.
Posebno voli kad gosti dođu subotom, večer uoči sunčane nedjelje i kad sami snimaju hranu koju jedu.
Najviše od svega Racook voli kad gosti uživaju u hrani.

Ova je priča započela...davno, nasreću (ili nesreću) - započinje još uvijek. 

U proljeće, naravno, priče vole započinjati u proljeće. 

Nije bilo nebodera, neeee...

Bilo je ruševina, ali ok :) 

Bila je kuća koju smo tražili i našli.

Od kuća su važniji ljudi.
Tražili smo čovjeka koji je gradio kuću.
Njega smo prekasno našli.

Od kuća i ljudi su važnije mačke.
Od svega je važnije da je to svima jasno.
Večeras je, nasreću, tako.

Veljača je, ako ništa drugo, a mačke su...

gospodari(ce) veljače. 

Ova je priča valjda započela malo nakon veljače, u proljeće.
Fizički ju je lako odvojiti od grada u kojem je započela.
Odvojiva je i od grada u kojem se nastavila.

Kakve su uopće priče bez gradova i mačaka?
Nezamislive (ako izuzmemo priče o mačkama i selima).
Gdje su ljudi?
U pričama. Gdje bi drugo bili? 

Priču smo, dakle, nastavili u malo većem gradu - gledajući nebodere, što drugo, s jednog pitomijeg balkona, u možda (stvarno) najljepšem dijelu toga, malo većeg grada u kojem ćemo možda ostati.

Svejedno, zahvaljujući veljači koja još uvijek stigne biti prevrtljiva, razgovaramo o popodnevima i sirevima. Razgovaramo o vinima, krevetićima za bebe, kazalištu i ovratnicima.
Banaliziramo o sreći za koju je potrebno malo i...
ah, kako je teško voljeti naglas. 

Dobro je voljeti naglas.
Dobro je pričati o težini voljenja naglas
...dok mačka drijema
(ne na zidu ni na pragu;
drijema na kauču
ili gleda kroz prozor). 

Za kraj večera

(u slikama, uz nevažne elemente recepta);
večer(a)
uz koju smo...
oprezno i teško
putovali kroz vrijeme.

Peksimeti ispali super, zagorio jedan. 

Japrak je dobar, iako ljubav ponekad boli. 

Utvrdili smo da je priča započela davno, u jednom malom, ljudima siromašnom, gradu u kojem ima puno sunčanih dana. Nastavila se u drugom, malo većem i napučenijem gradu, u kojem ima manje, ali sasvim dovoljno sunca.  

Isječak priče - koji možemo - ako nam pođe za rukom, u ovo nedjeljno popodne ( ili večer) - pretvoriti u recept, započeo je u petak predvečer kad su ovi lijepi mišićavi komadi junetine zalegli u vino, ulje i aromatizirajuće faktore.

Do sutra su im žile zaplesale u octu 

Tako smo ih lagano...u Racookovoj kuhinji, malo pekli, malo kuhali.

Skoro bezbrižno, subotnje popodne (uz japrak - oteže predjelo)

...i susjede...kojima to sve baš jako lijepo miriše :)

he he

Iz dana u dan, iz slike u sliku,
iz recepta u recept...
vremena ima koliko ima,
ali dok nas ima, pronalazimo
(po)malo nas,
(po)malo vremena
...za nice, homecoming, heartwarming welcomings and bear hugs
jer, vjerovali ili ne, mačke i medvjedi imaju puno toga zajedničkog.